Povijest Kapucinskog reda
Franjevci kapucini danas su, uz opservante i konventualce, treći ogranak franjevačkog Reda (pokreta čiji je osnivač sv. Franjo Asiški). Red je nastao 1525. godine, a za njegovo osnivanje zaslužni su Matej iz Bascia te rođena braća Ljudevit i Rafael iz Fossobronea. Oni su željeli iznova obnoviti ideale kojima se zanosio i koje je živio sv. Franjo Asiški, a oni se sastoji u životu materijalnog siromaštva, u putujućem načinu propovijedanja, i u načinu odijevanja. Ideja vodilja ovim obnoviteljima bilo je traženje autentičnosti, odnosno izvornosti samog Franjina načina života po Evanđelju, a ne toliko njihova vlastita originalnosti, iako se ne može poreći da i toga nema. Javno priznanje od Crkve braća kapucini dobivaju od pape Klementa VIII. koji im bulom Religionis zelus (3. srpnja 1528.) odobrava da „žive eremitskim životom, opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta“. Do 1619. g. bili su ovisni o konventualcima, te im 23. siječnja 1619. godine papa Pavao V. dokumentom (breveom) Alias felicis recordationis daje potpunu slobodu pri izboru svojih vlastitih poglavara (sve do tada morali su od generalnog ministra konventualaca tražiti potvrdu izbora svoga generalnog vikara).
Do 1574. Red se razvija samo unutar granica Italije. Naime, postojala je papinska zabrana koja im nije dopuštala širenje u druge zemlje. Tu je zabranu 1574. ukinuo papa Grgur XIII. te jednom zasvagda odredio da se slobodno mogu širiti „u Francusku i u sve druge krajeve svijeta“ te da bez ikakve zapreke ili ograničavanja „mogu osnivati svoje kuće, prebivališta, kustodije i provincije“. Nakon ove odluke braća kapucini su se, kao putujući propovjednici i misionari, brzo širili po Europi i svijetu.
Svojom strogoćom i skromnošću života, povučenošću i molitvenim životom braća su osvajala naklonost i duboko poštovanje naroda. Zato su odmah pritjecala i brojna duhovna zvanja, od kojih su mnoga potjecala i iz samih plemićkih obitelji.
Što je bila veća odanost naroda kojega su braća plijenila svojim načinom života, apostolskim žarom, skromnošću i propovijedanjem, to je u nekim krajevima (osobito protestantskim) više rasla mržnja prema njima. Tako će 1622. godine sveti Fidel(is) iz Sigmaringena svojom krvlju posvjedočiti hrabrost i neustrašivost prvih kapucinskih propovjednika.
Upravo u jednostavnom načinu redovničkoga života, sposobnosti da se približe puku, požrtvovnom nastojanju oko duhovnog i tjelesnog dobra priprostog puka s kojim su bratski dijelili dobro i zlo, pronalazimo i ključ uspjeha braće kapucina sve do danas, odnosno njihovo brzo širenje po svijetu i prihvaćanje od strane istoga puka kojemu su pozvani da služe.
Kapucini u Hrvatskoj
U Hrvatsku su franjevci kapucini najprije došli u Rijeku, gdje 1610. g. grade samostan. U Zagreb, na Gornji grad, dolaze 1618., gdje djeluju do 1788. g. kada je samostan odredbom cara Josipa II. raspušten te predan vojsci za Austrijsko-turskog rata (1787.-1791.).
U Varaždin dolaze 1699., u Osijek 1703., a u Karlobag 1710. g. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovim nastojanjem braća kapucini dolaze i u Split (1908.) i Dubrovnik (1913.) gdje otvaraju svoje samostane. Zaslugom bl. Alojzija Stepinca kapucini se 1941. g. ponovno vraćaju i u Zagreb, u Dubravu, gdje grade Crkvu i samostan sv. Mihaela.
Godine 1967. zajedničke kapucinska »Ilirska provincija«, koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, dijeli se na hrvatski odnosno slovenski komesarijat (povjerenstvo). Generalni ministar Reda fra Pashal Rywalski hrvatski komesarijat 1974. g. proglašava samostalnom provincijom pod zaštitom sv. Leopolda Bogdana Mandića.
U duhu evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti i hrvatski kapucini djeluju među najširim i siromašnim slojevima stanovništva, kao i među nekršćanima, te su se isticali i ističu kao revni ispovjednici (sv. Leopold B. Mandić, prozvan »apostolom ispovjedaonice«), kao vrsni pučki propovjednici (fra Štefan Zagrebec), širitelji katoličkog tiska i marijanske pobožnosti (fra Bernardin Škrivanić), diplomati (fra Mihael Anđeo Božidarević), ravnatelji za crkvenu glazbu (fra Anzelmo Canjuga, fra Zvonko Pšag…), vrsni teolozi i filozofi (fra Tomislav Janko Šagi Bunić, fra Hadrijan Borak, fra Zdenko Tomislav Tenšek, fra Bonaventura Zvonimir Šagi…)
Ni vanjske misije »ad gentes« tijekom povijesti nisu bile strane hrvatskim kapucinima. U misijama su, tako, iz naših krajeva djelovali fra Rafael iz Novigrada kao apostolski misionar u Moskvi, fra Angelik J. Bedenik kao biskup u Agri (Indija), fra Robert Antun Menini kao nadbiskup u Bugarskoj (Plovdiv), fra Karlo Rauch u Turskoj...
Samostan Gospe Lurdske
Crkva sa samostanom, nakon polaganja kamena temeljca, 28. kolovoza 1610. g. podignuta je zajedničkim milodarima. Posvećenje prvotne crkve, na čast sv. Augustina, izvršio je Klaudio Sozomeno, pulski biskup, dana 14. lipnja 1613. g.
Dana 11. veljače 1904. g., s blagoslovom pape Pija X., a brigom fra Bernardina Škrivanića, tada provincijala hrvatske Provincije, položen je kamen temeljac nove Crkve posvećene u čast BDM Lurdske i sv. Augustina. Sam je kamen položio senjski biskup Antonio Maurović, uz sudjelovanje klera, magistrata i silnog mnoštva vjernika. Gradnja prvog dijela Crkve [kripta], zahvaljujući milodarima pobožnih, dovedena je do kraja 1908. g., a blagoslovio ju je sam ondašnji provincijal fra Bernardin Škrivanić. Dana 10. veljače 1908. g. biskup krčki Anton Mahnič uz sudjelovanje naroda, posvetio je, u kripti, glavni oltar u čast BDM, Majke duša u čistilištu. Sljedećeg dana kripta je svečano otvorena za bogoštovlje.
Gradnja gornje Crkve, u vrijeme I. svjetskog rata 1914. - 1918. velikim dijelom je bila ometana, tako da su do 1922. g. bili sazidani samo zidovi s krovom. Za sakralnu upotrebu gornja Crkva je bila otvorena tek 1923. g.
Dana 1. kolovoza 1923. g. pri samostanu i crkvi uspostavljena je župa u čast BDM Lurdske te biva pritjelovljena Redu.
Our Lady of Lourdes monastery
The foundation stone for the church and monastery was laid down on 28 August 1610, and the complex was constructed due to donations and gifts. The original church was consecrated in honor of St. Augustine by the Bishop of Pula Klaudio Sozomeno on 14 June 1613. On 11 February 1904, Pope Pius X blessed the foundations of the new church with the construction being led by Fr. Bernardin Škrivanić from Omiš, the then Provinciala of the Croatian Province, and this church was dedicated to Our Lady of Lourdes & St. Augustine. The actual foundation stone was laid down by Bishop Antonio Maurović, with the participation of the clergy, magistrates and a multitude of the faithful. The construction of the first section of the church (crypt), was completed in 1908 due to the gifts of the nobility. The church was consecrated by the then Provincial Bernardin Škrivanić. On 10 February 1908, Krk Bishop Anton Mahnič consecrated the crypt. The main altar was consecrated to the Blessed Virgin Mary, Mother of Souls in Purgatory in the presence of a multitude of the faithful. The following day the crypt was officially opened for God worshiping.
The construction of the upper church was often disrupted during the world war 1914 – 1918 so that by 1922, only the exterior walls had been completed and the roof. The upper church was opened for God worship only in 1923. On 1 August 1923, the parish of Our Lady of Lourdes was annexed to our monastery and church and commissioned to Order. After World War I the monastery was annexed to the Venetian Province and in 1954, it was returned once again to Province.
MORE INFO: Capuchins in Croatia