Naziv Bačvice javlja se još za mletačke vlasti, i to na službenim planovima i spisima u talijanskom obliku Boticelle. Iako je značenje te riječi jasno, podrijetlo joj nije protumačeno. Taj se naziv, međutim, odnosio samo na poluotok između gradske luke i današnjeg kupališta Bačvice, tj. na tzv. Katalinića brig, nazvan tako u 19. stoljeću prema obitelji Katalinić koja je ondje imala posjede i zgrade.
Sama uvala gdje se danas nalazi kupalište nazivala se Špalacijuni ili Spalaćuni. Pretpostavlja se da je naziv prvobitno glasio Spalatheolum, što je latinska deminutivna izvedenica od grčke riječi Aspalathos. Naziv Špalacijuni odgovara i nazivu "stupići", koji je u narodu uobičajen kao naziv za male čestice zemlje izdijeljene međašima, kojih je bilo mnogo u uvali Bačvice sve do početka 20. stoljeća.
Dugo vremena nikome nije palo na pamet da se kupa na mjestu prirodne uvale na kojoj je poslije nastalo javno kupalište. Čitav ambijent je sve do konca 19. stoljeća izgledao sasvim drugačije od današnjega. Uz prirodnu plažu nalazio se poljski put, svuda uokolo prostirali su se vinogradi, a težaci bi se kretali uskim puteljcima s magarčićem natovarenim bačvama ili nekim drugim teretom. Bilo je to pravo predgrađe grada, na koje se moglo stići jedino gardinierama, zaprežnim kolima ili, poslije, auto-omnibusima.
Prvi kupači u uvali su koncem 19. stoljeća bili članovi obitelji Bui i Paparelo-Rizmondo, koji su ondje sagradili svoje kuće. Prvo kupalište podigao je oko godine 1891. Ivan Košćina, jedan od najpopularnijih Splićana toga vremena. To prvo javno kupalište na Bačvicama činio je dugi drveni mul na drvenim stupovima zabodenim u pijesak, na čijoj su prvoj polovici bile kabine različite veličine.
Košćina je godine 1905. preuredio kupalište tako što je na kraju velikog drvenog mula sa 40 kabina izgradio dvokatnu kupališnu baraku s otvorenom lođom s tri lučna otvora na katu. Kupalo se strogo odijeljeno, što je i bio glavni razlog postavljanja visoke ograde. Na desnoj strani kupali su se muškarci, a na lijevoj žene. Na ogradi koja je dijelila mušku od ženske strane stajala je po sredini velika ploča s natpisom:
'Globom i zatvorom kaznit će se prekršitelj zabrane zajedničkog kupanja'
Godine 1915. valovi su srušili staro kupalište Koščine na Bačvicama.
Uvala Bačvice duga je 600 m od kojeg pješčani dio zauzima 180 m, a ostatak uvale čini betonirano šetalište.
PICIGIN
Još 1908. godine, pune tri godine prije nego što će Split upoznati nogomet, splitski su studenti iz Praga na kupalište u gradu donijeli neobičnu igru koja se zvala vodeni polo, odnosno na engleskom water-polo. Na Bačvicama nema dovoljno dubokog mora, pa je stoga moguće, kako misle neki istraživači, da se picigin razvio iz osebujnoga splitskog vaterpola na suhom. Bilo kako bilo, picigin po pravilima koja su manje–više ostala nepromijenjena do danas na Bačvicama se igra još od Prvog svjetskog rata. Te 1908. godine, na Bačvicama je odigrana prva vaterpolska utakmica u Hrvatskoj, a mnogi smatraju i s obje strane Jadrana.
Picigin je začet u Splitu i smatra ga se "najsplitskijim" sportom. Kultno igralište za picigin jesu Bačvice, splitska pješčana plaža. Odatle se, zacijelo zbog svoje atraktivnosti, proširio po čitavoj hrvatskoj obali te se razvio u specifične lokalne stilove i varijacije.
Entuzijasti u Splitu igraju picigin tokom cijele godine, a u novije vrijeme je na Bačvicama ugrađen reflektor za noćnu igru. Tradicija je igranje novogodišnjeg picigina prvog dana nove godine, a od 2005. se održava i tzv. "prvenstvo svita u piciginu". Do 2008., na prvenstvu su ocjenjivani zadani oblici skokova piciginaša, ali od 2008. se ocjenjuje ukupan umjetnički dojam ekipe.
Picigin je, 2007. godine, Ministarstvo kulture RH proglasilo zaštićenom nematerijalnom kulturnom baštinom.