Lukobran glavnog lučkog bazena poznatiji je kao „molo longo“ zbog njegovih 1707 m dužine. Danas je u funkciji putničkog terminala i obalne šetnice.
S planiranjem i pripremnim radovima gradnje sadašnjeg lukobrana, započelo se 1872. g., a završen je 1888. g. U spomen na povijesne zasluge, prigodno su ga u čast carici nazvali „Molo Maria Teresa“.
Projektiran je za ugarsku upravu od mađarskog arhitekta Antala Hajnala, dok je građevinske radove izvodila i jedna pariška tvrtka za izgradnju željeznica.
Najveći poduhvat, na lukobranu, bio je izgradnja kupališta Quarnaro 1913. g., koje je proglašeno najboljim kupalištem u Monarhiji u osvit I. svjetskog rata.
U razdoblju II. svjetskog rata izveden je niz diverzantskih akcija na prostoru riječke luke, a najveća je šteta učinjena tijekom povlačenja njemačkih snaga u svibnju 1945. g.
Velika obnova lučkog akvatorija uslijedila je odmah po završetku rata i trajala je do 1961. g., a s osobitim su ponosom obnovljene dizalice na lukobranu, jer su kao tehnički revolucionarno dostignuće bitno mogle unaprijediti status luke.
Godine 2010. dvije dizalice poslane su na sanaciju, a vraćene su na prvobitnu lokaciju 2013. godine. Riječ je od dizalicama od pet tona iz 1948. i 1957. godine mađarskog proizvođača Ganza. Dizalice su vrijedni eksponati riječke industrijske baštine.